Povijest poplave

Dobra poezija uvijek je, na posve odre?eni na?in, mukotrpna jezi?na kondenzacija, gravitacija koja nas vu?e, izme?u ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje ?ita kao neposredno životno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosu?ene, neželjene sudbine, ali i kao možebitni klju? za ?itanje bar novovjekoga ?ovje?jega udesa op?enito - za bezdomni & scaron;tvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan židovstva kao njegove jo & scaron; uvijek najizravnije, i u & Scaron;tiksa ?esto prisutne, "altmodisch " metafore. & Scaron;tiksova poezija prije svega samoj sebi želi objasniti & scaron;to je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti su?uti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uživalo u ?injenici da smo mi dolje, neki tobožnji, za razliku od njih, divlji Drugi.