Dvorska kamarila

„Našao se pred debelim sivim zidom, naslonio se i pogledao gore. Kula! Ona ista kula koju je ona nazvala kletvom i koje se plašila. Osje?ao se tako blizu Neri kao da sjedi s njom u ko?iji i gleda neku daleku pritajenu strepnju u njezinim lijepim tamnim o?ima što su upravljene u vršak crne kule na koju se on sada naslanja kao na jedini ostatak razorene sre?e. Sav se prepustio osje?ajima i oslonio se o debele zidine zure?i preda se u tamni perivoj. Vru?u glavu pritisne o ledeni zid i sklopi o?i. Boli se talasaju u njemu divljom snagom. Prepustio se nijemu o?aju. Nešto probudi njegovu pozornost, nešto muklo, jednoli?no ulazi u njegov duh i polako budi osjetila. Otvorio je o?i i slušao. U uho prislonjeno na zid kao da ulazi jeka dalekih udaraca, vrlo dalekih i jednoli?nih. Ponavljaju se u stalnom razmaku, kao kad ba?var negdje daleko ili duboko nabija tupim udarcima punu ba?vu. Prene se, podigne glavu i ogleda se oko sebe. Sluša, ali nigdje ništa. ?im se opet okrene k zidu ?uju se udarci. Ponovo prisloni uho na zid, uvjeren da mu se to pri?inja. Odmakne li glavu ne ?uje ništa, kad se približi ?uje jasno! To nije plod njegova uzbu?enja. Po?e dalje, ogleda visoke i puste zidove i vrlo visoki prozor?i? s debelim rešetkama. Promatra ga. Iza njega nema traga života. ?itav je dvor nijem i mra?an. A ipak...“